Ruskim napadom na Ukrajinu aktualiziralo se pitanje ovisnosti Europske unije o ruskom plinu iimplikacije potencijalne iznenadne obustave ruskih isporuka plina EU.
Prirodni plin čini otprilike četvrtinu energetskog miksa Europe. Ukupna potrošnja prirodnog plinau blagom je porastu, a proizvodnja je u padu, odnosno EU zadovoljava 80 posto svojih potreba zaprirodnim plinom uvozeći ga. Europska unija ujedno je i najveći uvoznik prirodnog plina na svijetu,a ključni izvor tih količina upravo je uvoz iz Rusije putem plinovoda (oko 40 posto ukupnihuvezenih količina EU). Europa ovisi o uvozu ruskog, norveškog i plina iz sjeverne Afrike iAzerbajdžana putem plinovoda, no posljednjih godina povećala je uvoz ukapljenog prirodnogplina (LNG), čiji udio u ukupnoj količini uvezenog plina raste - danas on čini više od 25 postouvezenog prirodnog plina u EU. Diverzifikacija uvoznih opcija i ulaganja u transportne kapacitetei interkonekcije, kao i porast uloge trgovinskih hubova, omogućila je rast opskrbe putemkratkoročnih ugovora i tzv. spot-tržišta u znatnijoj mjeri, što europskim kupcima omogućava boljuiskoristivost povoljnih kretanja cijena na tržištu.
No, kojim mogućnostima raspolaže EU u slučaju obustave isporuka ruskog plina?
U tom bi slučaju, zasigurno, LNG stekao još veću ulogu nego što je ima danas. LNG je ukapljeniprirodni plin koji prilikom dostave brodom do uvoznih terminala na obalama EU mora biti iznovaplinificiran. Europa je uložila znatna sredstva u proširenje svojih uvoznih kapaciteta LNG-ja iproširila mrežu terminala iako oni nisu idealno raspoređeni po kontinentu. Posljedično, iako jeukupna godišnja iskoristivost europskih LNG terminala u porastu (danas između 40 i 50 postoukupnih kapaciteta), neki lokaliteti u EU uvozom već iskorištavaju gotovo 100 posto svojihmogućnosti.
Radi se prije svega o terminalima na sjeverozapadu Europe, a oni u Španjolskoj i istočnoj Europi,uključujući onaj na Krku, raspolažu većim udjelom slobodnih kapaciteta. Procjene su da terminaliu španjolskoj raspolažu s 50 posto slobodnih kapaciteta, a oni u Italiji i Nizozemskoj s oko 25 postoslobodnih kapaciteta. No, kako je Europa prošlog mjeseca uvezla rekordne količine LNG-ja, višeod 16 milijardi prostornih metara, moguće je da su slobodni kapaciteti i manji.
Ti podaci ukazuju na činjenicu da, iako postoje mogućnosti povećanja uvoza putem slobodnih kapaciteta LNG terminala, treba računati na znatan transportni trošak dobave nadomjesnih količina od uvoznih terminala do mjesta potrošnje. Također, postavlja se pitanje raspoloživih količina LNG-ja za isporuku u EU. Klasični ugovori za opskrbu LNG-jem su dugoročni i nisu jednostavno podložni izmjenama.
Glavni izvoznici - Katar i Australija (koji zajedno čine oko 50 posto ukupnih količina) te SAD (oko 15 posto količina) - već izvoze približno sve svoje raspoložive količine. Globalno, potražnja za LNG-jem raste prema očekivanom rastu oko 5 posto godišnje (predviđanje za razdoblje do 2040.) i trenutno iznosi malo manje od 400 milijuna tona, a iako se grade dodatni izvozni kapaciteti, velik dio projekata neće biti operativan u kratkom roku. Stoga možemo zaključiti da opskrbni lanac nije previše fleksibilan, odnosno da će europski kupci, budu li prisiljeni povećati uvoz LNG-ja u kratkom roku, pod uvjetom da se dodatne količine mogu osigurati, morati platiti i razmjerno veću cijenu. Navedeno je posebno važno u trenutnom kontekstu povijesno visokih cijena prirodnog plina u Europi, koje su u vrijeme pisanja ovog teksta dosegnule 185 eura po MWh.
Prirodni plin se skladišti i u podzemnim skladištima. Ona imaju dvostruku ulogu: održati ravnotežu cijena i isporuka, ali i osigurati sigurnost opskrbe. Otežavajuće okolnosti kao što su jača prošlogodišnja zima, sporije obnavljanje zaliha, visoke cijene i drugi čimbenici dovele su do toga da je razina popunjenosti skladišta ispod petogodišnjeg europskog prosjeka. Trenutna popunjenost skladišta EU, zahvaćena silaznim trendom, malo je manja od 30 posto, što je najniža razina od 2018. No, ponajprije zahvaljujući malo blažoj ovogodišnjoj zimi, razine prirodnog plina mogle bi se oporaviti u dovoljnoj količini kako bi predstavljale određenu mjeru zaštite od eventualnih obustava ruskog plina u kraćem razdoblju. Važno je napomenuti da će zemlje koje raspolažu obveznim ili strateškim zalihama prirodnog plina znatno lakše prebroditi eventualne obustave isporuka, a posebno ako raspolažu količinama u obliku strateških zaliha, koje i služe ublažavanju negativnih utjecaja opskrbnih šokova.
Smatram da će regionalni čimbenici najviše utjecati na posljedice potencijalne obustave. Ruski plin čini najveći dio kupljenog plina Republike Hrvatske, oko 70 posto (2020.) prema podacima ACER-a, a važno je napomenuti da je domaća proizvodnja prirodnog plina u padu, što uz relativno stabilnu razinu potrošnje i udjela plina u potrošnji energenata pojačava ovisnost Hrvatske o uvozu prirodnog plina. No, Hrvatska ima relativno diverzificirane uvozne pravce prirodnog plina, posebno zbog puštanja u pogon LNG terminala, što kupcima pruža mogućnost dobave iz zamjenskih izvora.
Scenarij obustave isporuka ruskog prirodnog plina kupcima u EU moguć je, iako malo vjerojatan, u idućim tjednima. Rusija nije nikada u povijesti potpuno obustavila isporuke prirodnog plina kupcima u Europi, no jednako tako danas je ekonomski snažnija nego u razdoblju hladnog rata. U obzir treba uzeti i trajanje potencijalne obustave. Naime, eventualna obustava isporuka prirodnog plina ne bi trajala dulje od nekoliko jer bi predstavljala prevelik udar na ključni izvor ruskih prihoda te bi vjerojatno nepovratno oštetila tržišnu poziciju Gazproma.
Kratkoročno gledajući, uvozni kapaciteti i infrastrukturne mogućnosti za nadomjestak ruskog prirodnog plina postoje, ali su zasigurno sve opcije bitno skuplje od trenutnih. Dugoročno, EU će pojačati napore za intenziviranje energetske tranzicije i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima, a posebno za smanjenje ovisnosti o ruskom prirodnom plinu.